“Šaljemo poruku o odgovornosti i poruku štednje energije. To što smo napravili iskorak, ne znači da istodobno ne računamo na racionalnost baš svakog pojedinca. Svi se u ovim okolnostima trebaju držati vrlo jasnih preporuka koje smo donijeli u srpnju. Stoga, svaka ušteda energije jača našu otpornost i omogućava da pomognemo onima kojima je to najpotrebnije”, poručio je nedavno premijer Andrej Plenković prilikom predstavljanja Vladina paketa mjera za zaštitu kućanstava i gospodarstva od rasta cijena potaknutog tržišnim nestašicama.

No, u potpunoj suprotnosti od “štednje”, “odgovornosti”, “iskoraka”, “racionalnosti”, “otpornosti” i “pomoći”, isti se ovaj premijer, samo desetak dana ranije, pohvalio rastom hrvatskoga gospodarstva – a time i njegove potrošnje – od 7,7 posto u odnosu na isto tromjesečje 2021. te izjavio kako ono “unatoč svim krizama ide dobrim smjerom” i to zahvaljujući upravo – mjerama Vlade Republike Hrvatske.

Dakle, ukoliko vam je dosad promakla gore ukrštena shizofrenija pri sagledavanju ekonomskih činjenica i promoviranju gospodarskog plana, službeni narativ Vlade bi se mogao sažeti u paradoksu: Zazivamo štednju, hvalimo se potrošnjom.

Međutim, jedan od glavnih razloga abnormalno visokih računa za električnu energiju diljem Europe je sam način obračuna njezine cijene. Ili, točnije, privatizacija elektroenergetskog sustava po modelu koji je prvi instalirala širiteljica Friedmanove neoliberalne doktrine šoka – Margaret Thatcher. Ono što je ona uvela jest implementacija simuliranog tržišta električne energije. Zašto simuliranog? Jer jedini način za imati tržište električne energije jest da postoji desetak različitih električnih kabela koji ulaze u svaki dom, pri čemu potrošač može odabrati od kojeg će uzimati struju; onda bi to bilo tržište. Ali, naravno, bilo bi glupo imati 50 različitih električnih mreža koje prolaze kroz svaku kuću i svaku državu u svakoj zemlji. Dakle, postoji jedna, tako tvoreći knjiški primjerak prirodnog monopola.

LAŽNO STVORENO NATJECANJE

Kako izgleda ta simulacija? Najprije se državna elektroprivreda podijeli na najmanje tri dijela. Prvo je proizvodnja električne energije, pri čemu svaka vrsta (ugljen, plin, hidro, solar, vjetar itd.) postaje tvrtka ili vlasništvo tvrtke koja može posjedovati više izvora. Drugi dio je sama mreža koja pripada drugoj firmi, a treći su distributeri električne energije. Dakle, lažno​ je​ stvoreno natjecanje između proizvođača kako bi – barem u teoriji – omogućili što manju razliku između veleprodajne i maloprodajne cijene.

Onda, kad postoji ovako umjetno kreirano tržište, trebaju se nametnuti i umjetno određena pravila. Stoga, proizvođači se međusobno “nadmeću” oko toga tko će osigurati sustav, ali zanimljivo je da se pritom događa upravo suprotno od onoga što bi zdravi razum očekivao kada je u pitanju prava dražba. Naime, na ovom tržištu pobjeđuje tvrtka koja ponudi najveću cijenu, a onda je ta cijena ista za sve proizvođače. Ovaj suludi model se zove granična cijena koštanja i upravo zbog njega sada Europa za sve izvore struje plaća jednaku cijenu kao za električnu energiju koja dolazi od one čija je cijena nedavno eksplodirala – plina.

Europska unija je ovim načinom željela nagraditi obnovljive izvore energije – koji su najjeftiniji proizvođači – debelim profitom koji je onda trebao biti uložen u dodatne kapacitete ovakvih pogona. U međuvremenu, postrojenja na zagađivačka goriva ne bi imala gotovo nikakvu zaradu (budući da bi cijena jedva pokrila njihove granične troškove), a time ni poticaj za daljnji rad. Ali stvarnost je bila manje popustljiva od teorije. Pandemija je poremetila globalne opskrbne lance, a cijena plina rasla te se utrostručila kada je Rusija napala Ukrajinu. To je pomoglo pogonima obnovljivih izvora da izvuku ogromne rente od maloprodajnih potrošača.

Od privatizacije europskog elektroenergetskog sustava razlika između troška proizvodnje prosječnog kilovatsata i maloprodajne cijene utrostručila se, što ukazuje da taj trend ima veze sa samim sustavom, unatoč tome što troškovi proizvodnje rastu. Troškovi sada rastu jer raste cijena prirodnog plina, ali to ne objašnjava zašto su profitne marže tvrtki sve veće.

Ovo ludilo (nametnutog!) tržišnog fundamentalizma, pri kojem električnu energiju koja dolazi iz solarnih panela – čija proizvodnja ne košta ništa – privatna tvrtka prodaje po istoj cijeni (po kilovatsatu) koja bi bila da je proizvedena iz najskupljeg prirodnog plina, valjalo bi ukinuti po hitnom postupku, eliminirajući super profite rukotrljajućih firmi.

To se, govori Yanis Varoufakis, može odraditi vrlo jednostavno: tako da za svaki kilovatsat cijenu treba odrediti država, na način da ona bude jednaka prosječnoj cijeni iz tog izvora, plus 5 posto marže. “Da smo to napravili i zbrojili sve izvore električne energije, još u ožujku bismo imali smanjenje prosječne cijene struje više od 50 posto, bez ikakvih subvencioniranja, bez zaduživanja države i bez dodatnog oporezivanja. Sve što bi se dogodilo jest da bi super profiti tvrtki s najnižom razinom graničnog troška bili eliminirani ograničenjem cijena“, kaže suosnivač prve paneuropske stranke DIEM25.

Cijeli članak možete pročitati na: slobodnadalmacija.hr