Još u travnju tportal je upozoravao da mnoga poduzeća imaju velike probleme u poslovanju jer su im u odnosu na 2021. računi za struju poskupjeli od 100 do 250 posto.

Ta je cijena znatno veća od one koju plaćaju građani, ali bila bi podnošljiva za poduzetnike i opskrbljivače tržišta, dok bi se svi poštedjeli špekulacija koje se sada događaju na burzama. Kako je uopće moguće da se u Hrvatskoj struja plaća po istim cijenama kao u zapadnoj Europi, ovisnoj o ruskom plinu, kad je poznato da gotovo cjelogodišnju potrošnju električne energije namirimo domaćom proizvodnjom i to iz gotovo najjeftinijeg mogućeg izvora – hidroelektrana.

Prema podacima koje nam je ustupio Energetski institut Hrvoje Požar, Hrvatska godišnje potroši 19.230 gigavatsati (GWh) struje, od čega domaćom proizvodnjom pokrije čak 15.270 GWh ili 75 posto ukupne potrošnje. Od domaće proizvodnje 47 posto otpada na hidroelektrane, 13,5 posto potreba pokrije se vjetroelektranama – 60 posto domaće potrošnje namiruje se iz obnovljivih izvora. Deset posto struje proizvodi elektrana Plomin, koju pogoni kameni ugljen, dok pet posto električne struje dobivamo iz krute biomase.

Samo petinu domaće potrošnje zadovoljavamo termoelektranama na prirodni plin. Kada su godine sušne, poput ove, okrećemo se izvozu. U prosjeku se godišnje uveze oko 25 posto ukupne potrošnje struje, a velika većina tog uvoza otpada na struju iz Nuklearne elektrane Krško, u kojoj Hrvatska ima udio od 50 posto.

I kako je onda moguće da svu struju plaćamo kao da ovisimo o ruskom plinu, iako on u cijeloj priči ne igra veliku ulogu? Odgovor na to pitanje dao nam je Dražen Balić, voditelj odjela za proizvodnju i tržišta energije u Energetskom institutu Hrvoje Požar.

On kaže da udio domaće proizvodnje ne utječe ni na veleprodajnu ni na maloprodajnu cijenu struje. Zašto? Zbog zajedničkog europskog i regionalnog tržišta na kojem se formiraju cijene koje su na snazi i kod nas.

Cijeli članak možete pročitati na: tportal.hr