Prvi dan na poslu otvorio sam i zatvorio laptop i pitao se što da radim. Naručili bi devet jarbola od drveta za zastave, radnici bi posao razvukli na pet dana. Gledao sam jednom radnike, njih šest-sedam okupilo se oko bačve u kojoj su zapalili vatru i grijali se. Proizvodni štagalj samo što se nije urušio, gledao sam ga još lani kako je pod zadnjim snijegom bilo pitanje trenutka da se sve stropošta. Kada sam stigao, sve je išlo u prilog likvidaciji, više od milijun i pol kuna dugova, četiri neisplaćene plaće… Ali tko bi imao srca ugasiti mjesto u kojem od 60 radnika, njih 40 ima invaliditet? Poruka župana da se ta tvrtka ne smije likvidirati bila je dovoljna, morao sam nešto napraviti, govori nam to Alen Baščevan, koji je na mjesto ravnatelja Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje Suvenir Arbor došao prije nekoliko godina.

Tvornicu u Siraču nedaleko Daruvara izdigao je iz pepela, ili možda bolje reći piljevine. Od poslova koji su značili životarenje, kao što je izrada drvenih kuhinjskih dasaka ili ormarića za telefone (koje više nitko ne koristiti), u par godina podigli su se u mjesto gdje se izrađuje najkvalitetniji namještaj od bukve i hrasta, a kupci od njih posežu iz Velike Britanije, Francuske, Njemačke…

Obnovio se radni elan, a sada Suvenir Arbor, koji na pročelju svoje zgrade ima naslikano veliko srce u drvetu, započinje možda svoju najljepšu priču jer su nedavno kupili prvu kuću do svog pogona i namjeravaju je preurediti za smještaj najsiromašnijih radnika, koji su praktički beskućnici.

– Većina radi za minimalac od 3250 kuna i znao sam da neki daju od te male plaće polovicu samo za najam smještaja. Kakav je to život kad sve što zaradiš moraš nekome dati samo da nisi na ulici? Mučilo me to jer su de facto beskućnici. A onda se pojavila tabla da se prodaje kuća do nas. Ideja je niknula i kupili smo je za 80.000 kuna. Tu ćemo urediti dom za naše najsiromašnije radnike – govori nam ravnatelj.

Cijeli članak možete pročitati na: 24sata.hr

Foto: Pixabay