Red i sklad oduvijek bijahu temelj čuvanja i sačuvanja iskonskih vrijednosti nas i oko nas… Sad i odvijeka.

Imao sam sreću (a davno je to bilo) upoznati sklad zajedništva, upoznati i čuti puno puta u danu riječ “Mi” i vidjet to “Mi”, osjetiti ga…

Nije se nesloga rodila danas. Bilo je toga uvijek i biti će uvijek.

Ali omjeri se promijeniše i ono u svakom uživljeno “Mi”, tiho, da bi na kraju postalo vrlo glasno, pa skoro samo “Ja”, “Ja” pa “Ja” …

I sve se promijeni…

Kažu da je Bog prvo sebi napravio bradu pa tako i ovo naše “Ja” sebe u svemu stavi na prvo mjesto (a je li mu mjesto tu ili nije).

Nestade vremenom sitnica koje su grijale dušu malim stvarima, a rodi se nezasitnost koja nas dovede križanju, a gdje sad nego sebi…

Puno je ljudi koji u svome početku nisu imali ništa osim budućnosti… Nemisleći kakove… Išli su otvorenih očiju danas… A svjedok sam već dugo, mnogi ljudi imaju sve, ali nemaju budućnost.

Biti svjedok vremena i njegovih promjena je stvar prihvaćanja, ili ti promjene “pa šta bude”.

Jedna od mojih knjiga nosi naslov “U društvu moje samoće”, kazujući da je samac samo onaj koji ne može da stoji preko puta prošlosti svojoj.

A prođeno nismo činili osobno, samo ga proživili.

Ono “Mi” je poput ledine pune klasja, u kojem smo samo jedan klas.

Jure Brekalo