Zajednička strategija Europske unije prema Kini sve više nalikuje samoobmanjivanju koje povećava izloženost starog kontinenta rizicima, umjesto da ih smanjuje.

Svaki dan ključni globalni poslovni mediji donose priče koje ukazuju kako ideje o nametanju posebnih pravila vanjske trgovine i investiranja u odnosima s Kinom gube smisao jer će Kina lako među zemljama u razvoju naći brzorastuće partnere s kojima mogu supstituirati eventualni gubitak dijelova europskog tržišta.

Smisao je počelo gubiti i europsko zastrašivanje Kineza blokadom transfera znanja odnosno tehnoloških rješenja, čak toliko da u globalnom energetskom repozicioniranju dio europskih donosioca odluka ostavljaju dojam amatera.

Slika ukupnog mozaika koji prikazuje globalne ekonomske pozicije Europe ukazuje kako nastavak dosadašnjih javnih politika jamči stagnaciju, nazadovanje u odnosu na ostatak svijeta te gubitak težine u međunarodnim odnosima na svjetskoj razini stjecane tisućljećima.

Ako pogledamo razliku između globalnih pozicija Sjedinjenih Država i EU, vrlo brzo postat će jasno zbog čega se lideri veće i dinamičnije američke ekonomije u zadnja dva mjeseca kao na traci izmjenjuju u važnim posjetima Kini kako bi otoplili diplomatsko-poslovne odnose, što upravo kulminira s ukazivanjem Antonyja J. Blinkena, šefa američke vanjske politike, u Kini. Istodobno Bruxelles uporno inzistira na zajedničkom zaoštravanju politike prema investiranju u Kinu i prema tehnološkim transferima, pri čemu ne postavljaju pitanje što bi se zapravo dogodilo da komunistički režim Kine nametne sankcije EU.

Pri tome postaje vrlo neugodno koliko je EU oslabila u odnosu na SAD. U 2008. ekonomija EU je s 16,2 tisuća milijardi dolara outputa bila čak nešto veća nego američka (14,7), ali su nakon niza godina Marija Draghija na čelu ECB-a i tobožnjeg spašavanja tada jakog eura, do 2022. zbrojene ekonomije EU i Velike Britanije narasle na 19,8 tisuća milijardi, dok je američka nabujala na 25 tisuća milijardi. Uz sve silne monetarne i fiskalne poticaje posljednjih 15-ak godina pretvorilo se u eru komparativnog zaostajanja EU, pa čak i za SAD-om, koji se također suočava s nizom strukturnih problema.

Europske tehnološke firme uopće se više ne mogu nositi s američkim high tech divovima poput Microsofta, Applea, Googlea, Mete…

Gideon Richter je u jednoj od svojih kolumni primijetio kako EU sve više zaostaje i obrazovanju: U top 30 najboljih sveučilišta na svijetu, samo je jedno europsko. Čak je i Britanija tu zbog Oxforda, Imperiala, Cambridgea… puno bolja.

Cijeli članak možete pročitati na: jutarnji.hr

Foto: Pixabay