Poluga kojom se stvarala geoekonomska osovina germanske tehnologije pogonjene ruskim energentima doživjela je slom od kojega će se, malo je vjerojatno, tako skoro oporaviti.

Europa se morala snaći. Uslijedila je ubrzana priprema diverzifikacije dobave energenata, pogotovo onih koji su u velikom postotku, prije ukrajinskog rata, dolazili iz Rusije, gdje je cijena na velikim bušotinama postizala neusporedivo niže cijene nego li su to postizale bušotine u Europi.

Kako bilo, čini se da niti u najoptimističnijoj varijanti, kada bi se postigao mir u Ukrajini u sljedećih nekoliko tjedana i mjeseci, a ruski energenti postanu ponovno nazočni na europskom tržištu, oni više nikada, ili barem ne za naših života, neće biti zastupljeni u tako velikom postotku, da bi mogli svojim naprasnim prekidom izazvati energetsku krizu.

To trgovinu ukapljenim plinom čini puno dugoročnijim dobitnikom, nego li je to trajanje konflikata, od kojih svaki, prije ili kasnije, završi mirovnim sporazumom.

Svjesni su toga i zakupnici hrvatskog terminala za ukapljeni plin, na kojem se tijekom prošle godine dogodio značajan obrat. Kada je Prvo plinarsko društvo dugoročno zakupilo postojeće kapacitete na terminalu u partnerstvu s dobavljačem British Petroleumom, postalo je jasno kako hrvatska energetska infrastruktura, LNG terminal, ali i sustav Jadranskog naftovoda, postaje ključna za energetsku sigurnost ovog dijela Europe.

Cijeli članak možete pročitati na: poslovni.hr

Image by Michal Jarmoluk from Pixabay