Ni crkva, ni škola, ni mater nisu nas učili da se drugom rugamo ili izrugivamo, da nam je bolje jezik prigrist, nego svašta reći…

Pogotovu, nisu nas učili zlu jeziku i nedoličnosti… Vrijeđanje i ogovaranje ne vodi ničemu.

Svaki čovjek ponos ima, svaki čovjek ima čast, nećemo koliki i kakovu, ali ima.

Rekoše stari kinezi (4000) godina, da odapeta strijela i izgovorena riječ nemaju povrata. Učinjeno je učinjeno, izgovoreno je izgovoreno.

Osmijeh i lijepa riječ su radost svakome, ama baš svakome, nasuprot, mržnja i zla riječ, čine nepredvidivo.

Teško je vjerujem, skoro svakomu gledati, slušati i čitati uvrede i poniženja nekoga. Nije to ispravno, nije ni dobro, a što je najgore ne vodi ničemu osim goremu.

U moje vrijeme “Teta Vita” nas je… naravno, kad smo zaslužili, po ispruženim prstima šibom ošibala ili blizu katedre klečati ostavila, (moram vam reći) da je to bio dio odgoja, kazne i oprosta. Danas je to smak svijeta.

Biti ponosan na dobro što učini, je biti ponosan, znajući da i ponos ima svoju granicu, pa ponekad pobjegne u aroganciju…

Kad o nekome pričaju da je časan čovjek/žena, puna su usta pri izgovoru i viđeni osmjeh (ponekad i crvenilo u licu) dotičnoga…

Vrijeđanje i ponižavanje je zla namjera na koju nitko… ama baš nitko nema pravo.

A tako ga rado uzima…

Kako nam malo treba promislit da bi nam bilo lijepo.

Jure Brekalo

Foto: Pexels.com – Photo by Vera Arsic