Kako? Najjednostavnija i najvažnija stvar koju vlade mogu učiniti je maknuti se s puta. Bizantski propisi i hiroviti regulatorni autoriteti ometaju poslovanje.

Povratak inflacije je ekonomski hladan tuš. Vlade se više ne mogu nadati rješavanju problema bacanjem novca na njih. Ekonomska politika sada mora obratiti pozornost na opskrbu i njenu rođakinju, ekonomsku učinkovitost.

Problem je dublji od odgođenih isporuka robe i jednogodišnjeg naglog povećanja cijena. Od kraja Drugog svjetskog rata do 2000. američki realni BDP po stanovniku porastao je 2,3% godišnje, sa 14.171 dolara na 44.177 dolara (prema tečaju dolara u 2012.).

Amerikanci su postali zdraviji, živjeli duže, smanjili siromaštvo i platili za mnogo čišći okoliš i širok raspon socijalnih programa. Međutim, od 2000. ta je stopa rasta pala gotovo za polovicu, na 1,4% godišnje. A još je gore u Kanadi i Europi, gdje mnoge zemlje uopće nisu rasle od 2010.

Ipak, Bidenova administracija zadržala je dugogodišnja ograničenja pa čak i carine Trumpove administracije. Također je udvostručila carinu na uvezenu drvnu sirovinu u studenom prošle godine, baš kada su troškovi izgradnje skočili u nebo.

Visoki troškovi stanovanja u dijelovima Amerike s dobrim radnim mjestima stvaraju prepreke mogućnostima i prisiljavaju ljude na duga putovanja koja doprinose prometnim zagušenjima i emisijama.

Kontrola najma pomaže današnjim stanarima nauštrb današnjih iznajmljivača, ali i uskraćuje mogućnosti pridošlicama, posebno siromašnima i uništava stambeni fond za iznajmljivanje.

Mnogi Amerikanci ne rade niti traže posao. To nije zbog nedostatka radnih mjesta. Poslodavci mole ljude da rade. Jedan od problema je u tome što mnogi ljudi gube dolar ili više pogodnosti za svaki dodatni dolar koji zarade.

A političari napreduju nudeći nove ideje i nove programe, ne obećavanjem teških reformi ili korištenjem nepopularnih izraza poput “na strani opskrbe”, “slobodno tržište” ili, ne daj Bože, “neoliberalno”.

Cijeli članak možete pročitati na: poslovni.hr

Foto: Pixabay