Special Purpose Acquisition Company, ili u slobodnom prijevodu, kompanija utemeljena s ciljem preuzimanja; u Aziji i Europi se zasad o tome malo priča (Hrvatsku da i ne spominjemo), ali SPAC groznica već mjesecima trese SAD i prodrla je u sve pore društvenog života. U praksi stvar funkcionira relativno jednostavno – gomila malih investitora se udruži, kupujući po fiksnoj cijeni dionice kompanije koja u početku nema nikakve imovine (nekako se uvriježila cifra od okruglih deset dolara po dionici). Tako nastaje SPAC ili, alternativno, “blank check company”.

Jednom kad se nađe na burzi, prikupljeni kapital SPAC privremeno ulaže u stabilne financijske instrumente poput državnih obveznica, a poslovni model se zasniva na jednostavnom cilju – spojiti se s nekom drugom (privatnom) kompanijom, koja još uvijek nije na burzi. Na taj se način zaobilazi problem vrlo zahtjevne i skupe procedure inicijalne javne ponude (IPO). Budući da SPAC nema nikakve prihode i zapravo uopće ne posluje (ne nudi nikakve proizvode ni usluge), stroge zahtjeve regulatora relativno je lako ispuniti.

“Običnim smrtnicima” priča djeluje vrlo atraktivno zbog dojma kako je u ovoj priči nemoguće izgubiti. I doista, priča umnogome podsjeća na listić za lutriju – početni ulog je malen, a potencijalni dobitak … samo je nebo limit. Istodobno, svaki SPAC u pravilu ima rok trajanja: ako ne pronađe odgovarajuću metu za preuzimanje u prethodno definiranom roku (obično je riječ o godini ili dvije), SPAC se naprosto rasformira, a ulagači dobivaju natrag svoj ulog, uvećan za skromnu zaradu od investiranja u obveznice (i umanjen za određene troškove, provizije i naknade, ali o tome malo tko govori). Asimetričan odnos preuzetog rizika i potencijalnog profita ostavlja dojam kako je nemoguće izgubiti.

Cijeli članak možete pročitati na: index.hr

Foto: Pixabay