Hrvatska svrstana u sam vrh potrošnje soli po glavi stanovnika na razini EU-a. Međutim, iako se dosta troši, domaćim proizvođačima soli ne cvjetaju ruže.

Proizvodnja je uvelike ovisna o vremenskim (ne)prilikama, dovoljno je da usred ljeta padne kiša pa da se istopi kompletna sol u bazenima a tu je i uvoz, koji itekako ugrožava domaću proizvodnju. Najbolje se to može vidjeti u Solani u Stonu, gdje godinama stoje puna skladišta soli čekajući kupca. Čak više od dvije tisuće tona.

Istina, radi se o takozvanoj industrijskoj soli koja se koristi za posipanje cesta u zimskim uvjetima, pa iako postoje evidentne potrebe za takvom soli, nitko je ne želi otkupiti.

Tri hrvatske solane, Ston, Nin i Pag zajedno proizvedu godišnje petnaest do dvadeset tisuća tona soli, dok su hrvatske potrebe za soli 60 tisuća tona samo za prehranu, a ukupna hrvatska potreba za soli, uključujući industriju, proizvodnju kozmetike i posipanje cesta iznosi od 120 do 200 tisuća tona soli.

– Našoj soli ne treba dodavati nikakve aditive dok svim drugim solima koje se uvoze trebaju aditivi. Primjerice, sol koja se uvozi je oprana i cetrifugirana i sušena na 650 stupnjeva, čime je izgubila sve minerale – govori nam, ističući da solane i proizvođači nemaju nikakav utjecaj na tržištu soli, već uvoznici i veletrgovci koji u Hrvatsku uvoze sol iz Tunisa, Alžira i Maroka.

Uvozna je sol jeftina, tona takve soli košta od 400 do 500 kuna, dok je hrvatska skuplja, i to zbog troškova proizvodnje, budući da se sve radi ručno na starinski način.

Cijeli članak možete pročitati na: slobodnadalmacija.hr

Foto: Pixabay