Sad svi padamo s Marsa što nas ubija inflacija. A kako bi bilo da probamo ovo…

Yanis Varoufakis je suosnivač DiEM25 (Pokret za demokraciju u Europi), bivši ministar financija Grčke i autor knjige Razgovor s mojom kćeri: kratka povijest kapitalizma. Njegovu originalnu kolumnu za Guardian možete pročitati OVDJE.

Od 2008. dopušteno je da nejednakost raste. Desetak godina podrške središnje banke bogatima, zajedno s kaznom štednje za mnoge, dovelo je do kronično nedovoljnog ulaganja i niskih plaća. Središnje banke su žestoko čupale stablo novca kako bi potaknule cijene dionica i kuća, dok su plaće opadale. Inflacija cijena imovine i nejednakost od koje boli glava tako su postali svakodnevnica. Naposljetku su se gotovo svi složili, uključujući mnoge megabogataše, da plaće moraju rasti ne samo u interesu radnika, već i zato što su niske plaće poduprle nedovoljna ulaganja i stvorile društva s niskom produktivnošću, niskim vještinama, niskim izgledima i otrovnom politikom.

Zanimljivo, sve što je bilo potrebno da ovaj konsenzus nestane bila je skromna, prema povijesnim standardima, inflacija plaća uzrokovana manjkom radne snage nakon lockdowna. Nakon desetljeća zatvaranja očiju pred divljačkom inflacijom cijena imovine (čak i slavljenjem toga, u slučaju suludih cijena kuća i divljajućih burzi), dašak inflacije plaća bacio je vlasti u gotovo nekontroliranu paniku. Iznenada su se planovi za povećanje plaća iz cilja pretvorili u prijetnju – što je potaknulo Andrewa Baileya, guvernera Engleske banke, da zamoli radnike da svoje zahtjeve za plaću stave pod “sasvim jasno ograničenje”.

Ali ovo nije repriza 1970-ih, kada je radnička klasa bila jedina žrtva rasta kamata. Ono što je kritično drugačije je to da bi danas Volckerov šok mogao ugušiti zelenu tranziciju zajedno s velikim dijelom udjela radnika u nacionalnom dohotku.

Protuargument je, naravno, da ni radnici ni kapacitet društva da ulaže u zelenu tranziciju neće imati koristi od povećanja plaća koje odmah bivaju pojedene rastom cijena. Istina. Međutim, također je istina da će monetarna politika koja daje prioritet sprječavanju inflacije plaća, čak i ako je uspješna u suzbijanju inflacije u korijenu, samo dovesti do još jednog izgubljenog desetljeća obilježenog nedovoljnim ulaganjem u ljude i prirodu. Iako bi se radnička klasa mogla podići za 10 godina od sada i zatražiti udio ukupnog prihoda koji zaslužuju, može se tvrditi da će nas još 10 godina nedovoljnog ulaganja u zelenu tranziciju sve zajedno gurnuti na rub, ako ne izumiranja, onda nepopravljive štete za prosperitet čovječanstva.

Kako se onda nositi s inflacijom, a da ne ugrozimo ulaganja u zelenu tranziciju? Koja je alternativa klasnom ratu u obliku grube politike kamatnih stopa koja potiskuje ponudu novca nasilno (kako predlažu zagovornici ‘šoka i strahopoštovanja’) ili nježnije (sugestija ‘drž’ vodu dok majstori odu’)?

Cijeli članak možete pročitati na: slobodnadalmacija.hr

Foto: Pixabay