Kako sada stoje stvari, Hrvatska bi 1. siječnja 2023. trebala napustiti svoju nacionalnu valutu kunu, prihvatiti nadnacionalni euro i ući u eurozonu, u kojoj je sada 19 od 27 članica Europske unije.

Ova odluka, gledano iz globalne perspektive, za Hrvatsku može biti opasan uvod u obnovu politike “rezanja”, kakvu smo imali prije desetak godina, ili uvod u dulje razdoblje gospodarskog oporavka i rasta, koje bi moglo potrajati do kraja ovog desetljeća.

Gledano iz naše perspektive, uvođenje eura bi značilo naš ulazak u ovaj globalni sklop u kojem bi hrvatska Vlada morala voditi politiku “inkluzivnog rasta”, koja bi zajamčenim minimalnim plaćama osigurala koliko-toliko dostojanstven život naših građana. Ta politika bila bi financirana novim javnim dugom, ali i porezom na bogatstvo, što bi u prvom redu značilo uvođenje poreza na nekretnine.

Uz to bi mogao ići i “zeleni” porez na zagađivače, koji bi, iako je načelno dobra ideja, mogao izazvati otpor velikog dijela javnosti. Mogući povratak stroge proračunske discipline, kakvu bi mogla “gurati” njemačka Liberalna stranka, za Hrvatsku bi bio vrlo opasan jer bi to moglo značiti povratak na politiku “rezanja” javne potrošnje (“rezanja” plaća), koje je prije desetak godina provodila Vlada tadašnjeg premijera Zorana Milanovića.

No, ovaj crni scenarij, kako u svom najnovijem istraživanju predviđa istraživački tim britanskog The Economista, nije vjerojatan. Naprotiv, vrlo je izvjestan nastavak politike potrošnje koja bi mogla donijeti dobrobit običnim ljudima.

Cijeli članak možete pročitati na: slobodnadalmacija.hr

Foto: Pixabay