Umjesto čekanja da namještaj stigne, aktivno se kupuju second-hand proizvodi, obavljaju se zamjene, organiziraju odlasci u Austriju…

Zbilja sam mislila da sam davnih dana za sobom ostavila izlete u Graz i povratke kući s prtljažnikom punim kutija, no sad mi se sve više čini da sam se prevarila. Ta su mi se sjećanja svaki tjedan vraćala posljednja tri mjeseca, koliko sam pokušavala kupiti neku vitrinu u zagrebačkoj IKEA-i i koliko su mi je puta ugrabili pred nosom.

U fizičkoj je trgovini nema, a čekanje da je ugrabiš na internetu pokazalo se zahtjevnijim od pokušaja da kamerom ovjekovječiš Jetija. Da, da, odabrala sam i opciju da me mailom obavijeste kad vitrina napokon bude dostupna – no odabrali su to, očito, i mnogi puno brži od mene, pa mi je za kupovinu željenog artikla trebalo čak tri mjeseca. Uhvatila sam se u tom periodu kako intenzivno razmišljam potegnuti za namještajem do Austrije, gdje je, cijelo vrijeme dok je u Hrvatskoj vladala nestašica, na policama IKEA-e u Grazu bilo svega i svačega.

Recimo, vitrina koju čekam mjesecima na austrijskim je stranicama stalno dostupna za dostavu. 

Doista, trebalo mi je samo deset minuta istraživanja da, uspoređujući hrvatsku i austrijsku IKEA-u, shvatim kako su globalni problemi s opskrbom posebno izraženi na hrvatskom, a znatno manje na zapadnim tržištima, a shvaćaju to i brojni nezadovoljnici okupljeni u raznim grupama na društvenim mrežama posvećenima proslavljenom švedskom dizajnu.

Kao konačni dokaz da s tim hrvatskim tržištem nešto doista ne štima ovih se dana ne mogu načuditi posljednjoj IKEA-inoj mjesečnoj ponudi u kojoj doslovno nema niti jednog jedinog artikla iz trgovine namještajem, već se ona svodi na popust na pohani šnicl u restoranu te mesne okruglice, jednu tortu te roladice punjene bademom u njihovoj trgovini hranom.

Cijeli članak možete pročitati na: jutarnji.hr

Foto: Pixabay