Sjećam se, a bilo je to davno, “košarica” se zvala krto.

Djed, koji mi je 30 godina proveo u Francuskoj, imao je poprilično imanje, koje je, gdje god je mogao, zasadio dobrim sortama vinove loze. Mukotrpan, velik i predan rad… Čekanje, berbe…

Sjećam se, kako bi nas početkom kolovoza posjeo pored sebe i pričajući – govorom bez pogovora – učio…

Da se moramo pripremiti za berbu i da sami moramo oplesti svoj krto. Pritom, ne zaboravljajući, da “košarica” mora biti, ne velika da u nju mnogo stane, nego po mjeri onoga, tko u nju bere, da je može i nositi sam…

Sami smo pod njegovim strogim pogledom birali mlade vrbove mladice… Za plest i za držače.

Bila je to škola za čitav život (barem meni). Znati mjeru i znati mogućnosti.

Vaš

Jure Brekalo