U današnjem suvremenom informacijskom društvu dnevno smo obasuti mnoštvom informacija. Internet je omogućio svima, brzinom koja graniči i s jedinicama manjim od sekunde, izmjenjivanje vijesti iz pera kolumnista, novinara i samozvanih blogera. Toliko brzo da dnevne novine sutra zaista odražavaju prošli trenutak suprotno svim aplikacijama, portalima i blogovima. Mnoštvo podataka kojima nas mediji dnevno obasipaju dovodi u pitanje i samu relevantnost informacija kao i izvore danih informacija. Ipak, stignemo li se na trenutak i zapitati – kako iz sve te silne količine „informacija” razlučiti njihovu točnost, kako iščitati poruku? Kako se ne izgubiti u svoj silini informacijskih servisa i kako zaista doći do točne informacije? I to – pravovremeno!

Uistinu, nije lak zadatak. Pogotovo zato što je termin „medijska pismenost” nov termin za tranzicijsko hrvatsko društvo koji uključuje tehničke kompetencije: edukaciju – sposobnost pristupa medijima, zatim kritičke kompetencije, odnosno razumijevanje medijskih sadržaja, sposobnost tumačenja i kritičkog vrednovanja i na kraju, praktične kompetencije, odnosno sposobnost stvaranja medijskih poruka. Ukratko, medijska pismenost predstavlja sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruke posredstvom medija. I uistinu, tek bismo nakon usvajanja navedenih kompetencija mogli kao društvo usvojiti određenu metodologiju pristupa informacijama i formiranja medijskih poruka.

Na koji način – prvenstveno edukacijom! U većini danih slučajeva – informacija je u funkciji tržišta i nažalost, nije utemeljena na zaštiti privatnosti korisnika, povećanju svijesti o opasnostima i načinima zaštite u aspektu komunikacijske privatnosti. Prvi korak jest upravo prepoznavanje problematike i pridavanje važnosti medijskoj privatnosti i zaštiti privatnosti u medijima. Svjedoci smo dnevne prisutnosti informacija i osobnih podataka u medijima – bilo da se radi o javnim osobama ili pak vijestima (primjerice, crna kronika) – kada se direktno iznose osobni podaci ponekad i na neutemeljenim činjenicama i bez privole osoba na koje se odnose. Ideja ljudskih prava temelji se na shvaćanju da svaki član društva ima pravo na puno sudjelovanje u društvenim i političkim aktivnostima i na zaštitu od ograničavanja u ostvarivanju ovih građanskih prava. U mnogim državama dana prava su dopunjena uključivanjem kulturnih i socio-ekonomskim prava (kao što su prava na zdravstvenu zaštitu, stanovanje i čistu okolinu), koje nazivaju drugim i trećim naraštajem prava.

Otvara se pitanje i dopunjavanja postojećih skupina prava na područje „informacijskog društva” ili formuliranja nove skupine prava poput komunikacijskih, digitalnih i internetskih prava te njihovih sadržaja. Nova generacija komunikacijskih prava predstavlja temeljna ljudska prava koja jamče pravo na informaciju, pravo na sudjelovanje u medijima, ali i pravo na privatnost. Uistinu, postoje i pozitivni iskoraci u smislu da se posljednjih nekoliko godina ističe važnost zaštite komunikacijske privatnosti (i privatnosti općenito) te se sve više pažnje poklanja iznalaženju adekvatnih rješenja. Ipak, u ovom trenutku privatnost osobe i zaštita temeljnog ljudskog prava na privatnosti i osobnost dovedena je pod oznaku upitnika.

Sama osobnost i privatnost postaju sve ugroženiji od strane internetskih tehnologija, mobilnih uređaja, nadzornih uređaja, kamera i medija općenito. Stoga, jedino relevantno rješenje, osim naglašenog prepoznavanja problematike i pridavanja važnosti medijskoj privatnosti, predstavlja primjena zakonske regulative i povećanje svijesti o opasnostima i načinima zaštite u aspektu komunikacijske privatnosti koju svim silama želimo (i moramo!) zaštititi.

Doc. dr. sc. Marija Boban, glavna urednica TBN