Najjače ekonomije mogu samo improvizirati u monetarnoj politici, najteži teret podnose funta, japanski jen i švedska kruna, a kobne posljedice na kraju bi se mogle vratiti američkom korporativnom sektoru.

Pola stoljeća nakon kolapsa Bretton Woods sporazuma, kojim su udareni temelji poslijeratne financijske infrastrukture na globalnoj razini, svijet se nanovo našao na prekretnici, no ovoga puta američka strana, čini se, niti ne pomišlja da makroekonomsku stabilnost na domaćem planu pretpostavi prijetnji globalne recesije.

Pozadina snažnog dolara valjda je svima već dobro poznata: na krilima agresivne retorike i intenzivnog rasta kamatnih stopa FED-a, s očitim ciljem zauzdavanja inflacije, te prilično delikatne geopolitičke situacije (a zveckanje nuklearnim arsenalom nedvojbeno spada u tu kategoriju), ogromne količine kapitala potražile su sigurno utočite na američkim financijskim tržištima.

A onda opet, američki je dolar tijekom ove godine demonstrirao svoju moć ponajprije u onom najlikvidnijem segmentu deviznog tržišta, u kojem se trguje valutama najrazvijenijih država svijeta.

Premda cijeli niz analitičara i ovih ili onih autoriteta već mjesecima upozorava na probleme koje bi mogla iznjedriti aprecijacija američke valute, upirući prstom u (siromašnije) zemlje u razvoju kao potencijalno najranjivije, teret dominacije dolara u najvećoj su mjeri ponijele valute poput švedske krune (+22%), britanske funte (+21%) ili japanskog jena (+25%).

Cijeli članak možete pročitati na: poslovni.hr

Foto: Pixabay