Veliki sam zagovornik reduciranja poreza i smanjenja državnog ugriza na svim razinama, osim uz pokoju iznimku – poput primjerice nacionalne (vojne) sigurnosti. Usprkos kritikama interesnih skupina koje tvrde da bi mogli ostati bez svojih ‘prava’ koja više izgledaju kao povlaštene pozicije u odnosu na druge (ali na trošak drugih!), bilo je i opservacija da se promjene teško mogu implementirati u ovom trenutku. Takav narativ, u ovom ili onom obliku, slušamo već više od 20 godina. Interesi se proglašavaju pravima, a svi troškovi države se smatraju ‘zadanima’ i nepromjenjivim zbog ovih ili onih razloga (nešto je prihod centralne države, nešto vanproračunskih fondova, nešto lokalne države – a na sve – u punom smislu riječi i djela – utječe politika sa svojom ekonomskom nerazboritošću jer ne troše svoje nego tuđe novce).

Stalno balansiranje između interesa svih dionika

Ako je samo 10 posto ukupne državne potrošnje u svim njenim pojavnim oblicima suvišno (što je vrlo konzervativna pretpostavka), to predstavlja gotovo 20-tak milijardi kuna. Navedeno ukazuje na postojanje prostora i za znatno veće porezno rasterećenje od ovoga kojeg predlaže HUP, štoviše. Blizu dvije trećine ljudi u Hrvatskoj živi direktno ili indirektno na jaslama državne potrošnje (1,2 milijuna umirovljenika, 420 tisuća ljudi u javnom/državnom  sektoru koji u prosjeku uzdržavaju po još jednu osobu što daje barem 840 tisuća ljudi, oko stotinjak tisuća formalno nezaposlenih te oko tristotinjak tisuća zaposlenih u privatnom sektoru kojima je država dominantan kupac (pretpostavka o 30-tak posto zaposlenih u privatnom sektoru).

Naravno da svako smanjenje poreznih prihoda zahtijeva razmišljanje kako smanjiti rashode bez da se ikoga makne iz zone komfora odnosno zadržavanjem ‘stečenih prava’. Neki postavljaju pitanja hoće li eventualno porezno rasterećenje dovesti do povećanja neto plaća – pitanje je legitimno, ali moramo shvatiti da su šanse za povećanje neto plaća puno veće ako je porezno opterećenje manje (uz sve ostalo nepromijenjeno). Svi biznisi od 100 jedinica svojih prihoda, prisiljeni tržišnim silama (pa čak i oni koji imaju državnu zaštitu kroz razne mehanizme crony kapitalizma) cijelo vrijeme balansiraju između ekonomskih interesa svih dionika – djelatnika koji žele veće plaće, dobavljača koji žele bolje cijene i vrijeme naplate, kreditora koji traže plaćanje kamate i otplatu glavnice, države koja bezuvjetno ubire poreze i vlasnika koji očekuju dobit primjerenu riziku kojem su izloženi.

Cijeli članak možete pročitati na: lidermedia.hr