Premda osim bombastične najave do javnosti još nisu doprli detalji nove mjere, neke je stvari lako pretpostaviti. Kao prvo, prosječni iseljeni Hrvat morat će nekako dokazati da je dosad bio – iseljen. S obzirom na mobilnost i otvorenost EU granica, to se sigurno neće dokazivati zrakoplovnim kartama, jer one zapravo ne dokazuju ništa.

Mnogi Hrvati koji su otišli birokratski se nikad nisu iselili

S druge strane, rijetki su oni koji su otišli živjeti i raditi u inozemstvo, a da su se i službeno “odlogirali” iz Hrvatske: odjavili prebivalište/boravište, zatražili da ih se briše iz evidencije nezaposlenih na Zavodu za zapošljavanje ili škarama prerezali svoju karticu zdravstvenog osiguranja.

Poprilično je jednostavno zaključiti zašto – nisu imali ni jedan smisleni razlog da to učine. Neki vjerojatno nisu ni znali unaprijed hoće li u, primjerice, Irskoj ili Njemačkoj provesti tri mjeseca ili tri godine, a, budimo do kraja iskreni, zašto bi se netko odrekao hrvatskog zdravstvenog osiguranja kad je popravak zubiju u Hrvatskoj višestruko jeftiniji (ili besplatan) od sličnih zahvata u inozemnim medicinskim ustanovama.

Ukratko, mnogi Hrvati koji već i pet, šest godina žive i rade u inozemstvu zapravo se birokratski nikad nisu odselili. Takvima će biti izuzetno teško dokazati svoj iseljenički status i posve je izvjesno da neće moći aplicirati za bombastičnih 200.000 kuna državne potpore.

Ako nasjednete na priču o 200.000 kuna, mogli biste se identificirati kao neplatiše poreza

Kako se čini, jedini način da dokažu svoj iseljenički status je da hrvatskoj državi podastru svoje financijske podatke – primjerice, dokumentaciju o zaposlenju ili primanju plaće u inozemstvu. I tu se, zapravo, krije majstorski državni zajeb. Ako netko i nasjedne na priču o laganom dobivanju 200.000 kuna od države, pa državi podastre svoju financijsku dokumentaciju, time bi sam sebe mogao identificirati kao neplatišu poreza.

Cijeli članak možete pročitati na: index.hr

Foto: Pixabay