Zbog visokog ‘indeksa jada’ vlast su gubile i američke vlade. Hoće li to biti slučaj i u Hrvatskoj?

Nezadovoljstvo građana nezaposlenošću i inflacijom ovim mjerilom poprima vrlo egzaktan oblik.

Dramatičan rast cijena, pretočen u dvoznamenkaste stope inflacije (na godišnjoj razini) u drugoj polovici prošle godine isprovocirale su buru nezadovoljstva hrvatskih građana, podsjetivši one (naj)starije na turobna vremena iz bivše države, kada je visoka inflacija bila prilično česta pojava.

Zatečeni iznenadnim preokretom, mnogi su zdvajali nad rapidnim gubitkom platežne moći jer stopa inflacije, mjerena harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena (metodologija Eurostata), posljednji je puta bila iznad pet posto još u listopadu davne 2008. godine, a i tada, tijekom objektivno još ružnije epizode iz povijesti, nikako nije izlazila iz jednoznamenkastih okvira.

Lucidna kreacija

Osjećaj nemoći i očaja nije bio svojstven samo Hrvatskoj; sličnu je sudbinu dijelio dobar dio Starog kontinenta, isprovociravši zakašnjele, ali poprilično radikalne poteze Europske središnje banke i kampanju podizanja ključnih kamatnih stopa dosad neviđenog inteziteta s ciljem suzbijanja inflacijskih pritisaka. Intenzivan rast kamatnih stopa rezultat je svjesnog odabira monetarnih vlasti koje su spremne platiti visoku cijenu i žrtvovati gospodarski rast kako bi spriječile da visoka inflacija pusti korijenje – tada ju je puno teže istrijebiti, ili barem svesti u prihvatljive okvire (ispod ciljanih dva posto godišnje). A onda opet, jedna od izglednih nuspojava slabije ekonomske aktivnosti je rast nezaposlenosti, druga iznimno bitna stavka u glavama potrošača.

Kombinaciju tih dvaju indikatora tvori naizgled trivijalni “misery index”, ili u slobodnom prijevodu, indeks jada, lucidnu i vrlo jednostavnu kreaciju koju je u turbulentnim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, u vrijeme naftnih šokova, vijetnamskog rata i vladavine Richarda Nixona, osmislio američki ekonomist Arthur Okun. Bila je to reakcija na kaotično razdoblje sveopćeg nezadovoljstva koje je kulminiralo rastom obje komponente indeksa, prkoseći konvencionalnoj ekonomskoj teoriji (sažetoj u Philipsovoj krivulji).

Stručni(ji) izraz za taj fenomen je – stagflacija.