„Ekološka kriza je ponajprije kriza morala i zbiljski prijezir spram čovjeka“
(Papa Ivan Pavao II.)
Razvojem globalne ekonomije i ekspanzijom teholoških dostignuća došli smo do trenutka kada zdrav okoliš smatramo luksuznim dobrom, a obećanja za promicanjem održivog razvitka provode se anemično i sa zadrškom te postavljamo neminovno pitanje -što je to zapravo održivi razvitak i provodimo li ga na adekvatan način? Elaborirajući ranije navedenu tvrdnju nužno je krenuti ponajprije definiranjem održivog razvitka (engl. sustainable development) s ekonomskog aspekta. U tom kontekstu održivi razvitak u najširem smislu pretpostavlja oblik upravljanja i upotrebu resursa (ljudskih, prirodnih i proizvedenih) koje će održavati dinamičku ravnotežu odnosa: priroda-čovjek-društvo-tehnologija-ekonomija.[i] Korak dalje u konceptu ekonomske prizme daje analiza tzv. ekonomije okoliša koja prvenstvno podrazumijeva sadržaje koji se odnose na: utjecaje gospodarstvenih aktivnosti na okoliš, značenje okoliša za ekonomiju, te na odgovarajuće načine regulacije ekonomskih aktivnosti u cilju postizanja ravnoteže između okoliša, gospodarstva i drugih društvenih ciljeva. Bez gospodarstvenih aktivnosti većina ekoloških problema bila bi jednostavno istraživačka pitanja kemičara, biologa, fizičara i drugih struka, ali bez političkog značenja. Ključni korak predstavlja upravo „oblikovanje“ reusrsa putem tehnologije prema zahtjevima tržišta: potrošačko društvo nameće kriterije „potreba“ od onih egzistencijalnih (primarnih) do onih najvišega ranga. U proizvodnji tih dobara kao nusproizvodi javljaju se zagađivači što nam nameće neminovan zaključak da bez „nametnutih zahtjeva“ ponašanja proizvođača i potrebe (želje) potrošača ne bi ni došlo do esencijalnih izvora narušavanja ekološke ravnoteže.[ii]
S gledišta ekonomije, u obliku preventive ili pak sanacije, ključna je „vidljiva ruka“ države nasuprot „nevidljive ruke“ tržišta koja definira instrumente (i djeluje) uglavnom putem tri skupine instrumenata politike okoliša (Klarer, Mcnicholas, Knaus, 2000)[iii]:
(1) naredbodavno-nadzorni instrumenti, koji izravno reguliraju zabrane i dozvole u proizvodnji i potrošnji dobara i usluga, te lokaciji ljudskih aktivnosti u totalitetu;
(2) ekonomski instrumenti izravne i neizravne regulacije (porezi, kazne, naknade, subvencije i drugi oblici ekonomskih poticaja i opterećenja) upravljanja okolišem;
(3) dobrovoljni instrumenti proizašli iz spoznaje i htijenja proizvođača, potrošača i države u promicanju ekološke ravnoteže, kao što su: integralno planiranje s naglaskom na održivi razvitak, ekološka odgovornost proizvođača za vrijeme životnog vijeka proizvoda (može se kombinirati s oporezivanjem životnog ciklusa proizvoda ili tehnologije proizvodnje), sporazumi i mjere kontrole te ocjenjivanje stanja okoliša (razine zagađivanja), sustavi informiranja javnosti o stanju i problemima okoliša (kombinirani s javnim moralnim pritiscima).
Dakle, dio rješenja predstavlja iznalaženje odgovarajućih načina regulacije ekonomskih aktivnosti u cilju postizanja ravnoteže između okoliša, gospodarstva i drugih društvenih ciljeva definiranjem granice proizvodnih mogućnosti[iv]. Na taj način određuju se ekonomska ograničenja razvitka uvjetovana profitnim interesima koja su, u pravilu, zanemarivala sve veću ugroženost sva tri živa svijeta od destruktivnih ekoloških učinaka, koji nastaju proizvodnim i drugim aktivnostima ljudi. Možemo kazati: sadašnji problemi okoliša i održivosti posljedica su razvoja u prošlosti – znanstvenih otkrića, tehnoloških i poljoprivrednih revolucija, strategijâ i politika razvoja, te rasta globalne trgovine bez podnošenja i plaćanja računa za troškove okoliša. Računi s visokim kamatama stižu na naplatu. Zato je upravljanje održivim razvitkom postalo izazov znanstvenicima, gospodarstvenicima, političarima i običnim građanima. Rastuće disekonomije, koje se osobito javljaju tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, nametnule su traženje odgovora na tekuće i perspektivne probleme razvojne održivosti od lokalne do globalne razine. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća, posebno u njegovom zadnjem desetljeću, definitivno je učvršćena i globalno plebiscitarno prihvaćena spoznaja: okoliš je ograničeno dobro s kojim moramo krajnje racionalno upravljati.[v]
Ekonomska stvarnost dvadesetprvog stoljeća prerasta u ekonomiju okoliša. Razvojna i ekonomska politika u traganju za dinamičkom ravnotežom ekonomskih aktivnosti susreću se s neravnotežom okoliša. Spoznajemo uistinu tešku lekciju da okoliš postaje luksuzno dobro. Tržište, kako je ranije i naglašeno, u pravilu, dobrovoljno ne priznaje naše spoznaje. Politika okoliša, u biti upravljanje kolikoćom i kakvoćom razvoja, moralnim pritiscima pridružuje izravne i posredne oblike prisile. Očito, uzrok neravnotežama okoliša jest ekonomska aktivnost. Troškovi okoliša integrirani su u troškove razvoja pa ih moramo adresirati proizvođačima i potrošačima dobara i usluga. Ako je tako onda moramo posegnuti za ekonomskim instrumentima iz “arsenala” razvojne i ekonomske politike ali i pravnog zaleđa koje, u ovom trenutku, sa stajališta kako hrvatskog zakondavstva tako i europskog, ima jasno definirane postavke zaštite okoliša.
Tako prema čl. 69. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/200, 85/2010) određeno je da svatko ima pravo na zdrav život. Nadalje, država osigurava pravo građana na zdrav okoliš te da građani, državna, javna i gospodarska tijela i udruge su dužni u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Također, sa stajalilšta Načela zaštite okoliša (Članak 8. Zakona o zaštiti okoliša – Narodne novine 80/13- – dalje ZZO) zaštita okoliša temelji se na uvažavanju općeprihvaćenih načela zaštite okoliša, poštivanju načela međunarodnog prava zaštite okoliša te uvažavanju znanstvenih spoznaja. Pri tom ne zaboravljajući navesti u istom Zakonu i Načelo održivog razvitka (Čl. 9.) s polazošta kojeg prilikom usvajanja polazišta, donošenja strategija, planova i programa te propisa, i njihovoj provedbi, Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske, županije, Grad Zagreb, veliki gradovi, gradovi i općine, u okviru svog djelokruga, moraju poticati održivi razvitak. Naravno, u tu svrhu zahtjevi zaštite okoliša uređeni Zakonom i posebnim propisima moraju biti uključeni u pripreme i provedbu utvrđenih polazišta i aktivnosti na svim područjima gospodarskog i socijalnog razvitka. Ipak, daleko najznačajniji pravni temelj međunarodno pravnog okvira u području zaštite okoliša, kojem je potpisnica bila i Republika Hrvatska 2007.g. puno prije pristupanja Europskoj uniji, jest upravo Arhuška konvencija: konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša potpisana 25. lipnja 1998. godine u danskom gradu Aarhusu.[vi] Tim se dokumentom utvrđuju prava u vezi s okolišem kao pouzdana osnova za uključivanje građana u politike okoliša te se potvrđuje naša obveza prema budućim generacijama. Arhuška konvencija predstavlja putokaz kako se održivi razvoj može postići jedino uključivanjem svih sudionika u društvu te spona između odgovornosti tijela javne vlasti i zaštite okoliša jer je usmjerena na demokratsku suradnju javnosti s tijelima javne vlasti te utire put novom postupku sudjelovanja javnosti u dogovaranju i provedbi međunarodnih sporazuma. Da bi se to postiglo javnost treba biti informirana, osviještena te se mora uključiti kod donošenja odluka. To je omogućeno provedbom Arhuške konvencije kroz pristup informacijama, sudjelovanje javnosti kod donošenja odluka i pristup pravosuđu u pitanjima okoliša.
Pored ranije istaknutih ekonomskih, pravnih i –usuđujem se reći i– etičkih modaliteta regulacije u tom pogledu moram prvenstveno istaknuti da imam dojam da smo na raskrižju odluke gdje dugotrajna gospodarsku krizu ima izgleda još više se produbiti krizom okoliša i krizom društva na način koji može biti poguban za generacije koje dolaze. Tu ističem značaj upravo učenja i znanja za stvaranje sposobnosti pojedinaca i institucija za održivi razvoj. Najbolji način za stvaranje potrebnih sposobnosti je da se ostvari okruženje u kojem se lokalnom znanju omogućava da se razvija i doprinosi globalnom znanju istovremeno apsorbirajući i dograđujući globalno znanje. Sposobnost društva i društvenih inicijativa – kakva je sama po sebi i ova današnja- da iznutra rješava probleme i inovira se predstavlja ključ održivog razvoja. Ni sam zakon niti plaćanje troškova kojima se pokušava sanirati nisu rješenje. Upravo izgradnjom „društvenog kapitala”[vii] temeljenog na edukacijom i osvješćivanjem građana, od najranije životne dobi o konceptu „zero waste“ otpada. Naime, “zero waste” (koncept bez otpada) je strategija oponašanja prirode koja ne poznaje smeće već se sve reciklira u kružnom toku materije i energije.[viii] Na taj način apsolutno se eliminiraju postojanja deponija, spalionica i su-spalionica otpada koje su i više nego aktualno pitanje u Republici Hrvatskoj u ovom treunutku više nego ikada ranije. Svi ostali problemi odlagališta, spalionica i MBO, ne očituju se isključivo samo štetnim utjecajem na okoliš i zdravlje ljudi, već samim metodama gospodarenja otpadom i smećem koji nije ekološki i ekonomski održiv, kako se uništavaju neobnovljivi resursi koji su već sada oskudni. Sam cilj “zero waste” strategije (hrv. „nula-otpada“) je stvoriti uvjete u kojima sve što proizvodimo i trošimo ima minimalni učinak na okoliš i čovjeka koji u njemu živi. Zadatak je proizvodnja takvih proizvoda koji su dugovječni, a na kraju njihove uporabe mogu biti popravljeni, ponovo korišteni ili reciklirani. U ranijim navodima, eksplicitno je izraženo da je kako na nacionalnoj tako i europskoj razini donesena sva pravna regulativa koja podržava koncept odvojenog prikupljanja otpada, a na lokalnoj razini se mora ustrojiti takva logistika sa nizom eko točaka i dovoljnim brojem posuda za razne vrste otpada, zelenih otoka kao logističkih centar, skladišta i prodaje sekundarnih sirovina industriji. Mora se razviti i tarifna politika koja moralno, etički i financijski stimulira odgovorne ljude koji stvaraju malu količinu nerazvrstanog otpada, a destimulira neodgovorne i nemarne. Na žalost, u ovom trenutku, promidžbom smo uvjereni da je dosadašnja praksa dovoljno dobra i ne treba je značajnije mijenjati, a uopće nismo svjesni ovih mogućnosti koje zaista ne zahtijevaju pretjerani trud a njima i potrošač i društvo može biti na dobitku. Samim time, ako smo kao građani osviješteni i motivirani te kada počnemo živjeti u skladu sa “zero waste” konceptom osjetiti ćemo značajne pomake u očuvanju našeg okoliša i brizi za zdravlje i kvalitetu života. Na taj način ćemo obustaviti aktualne strategije spaljivanja i suspaljivanja otpada kojima otvaranjem novih radnih mjesta (i/ili po cijenu zadržavanja postojećih pogona i profitnih interesa) pokušavamo riješiti dugotrajnu gospodarsku krizu izazivanjem „nove“ krize okoliša te njenim produbljivanjem u „krizu društva“ koja je u sukobu sa svim etičkim kodeksima i pravnom regulativom s posljedicama dugotrajno pogubinim kako za okoliš tako i za zdravlje čovjeka.[ix]
Doc. dr.sc. Marija Boban
Pročelnica Katedre za ekonomske i financijske znanosti na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu i nositeljica kolegija „Politička eknomija“ i „Ekonomska politika“
Glavna i odgovorna urednica Terracon Business News-a
[i] O konceptu održivog razvitka i ekonomije vidi šire u Sung,W. P., Kao, J. C. M., Chen, R., Environment, Energy and Sustainable Development, International Conference on Frontiers of Energy and Environment Engineering, held in Xiamen, China, November 28-29, 2013., CRC Press,.2013.
[ii] Tako i šire Pašalić, Ž.; Mrnjavac, Ž., Razvoj i politika okoliša: spoznaje – obećanja – prisila, Znanstveni skup “Stabilizacija – participacija – razvoj” Zbornik radova, Ekonomski fakultet Zagreb, Zagreb, 2002., str. 393-408
[iii] Prema Klarer J, Mcnicholas J, Knaus E-M: Sourcebook on Economic Instruments for Environmental Policy Central and Eastern Europe, The Regional Environmental Center for Central and Eastern Europe, Szentendre, Hungary, 2000.
[iv] Granicu proizvodnih mogućnosti smo dostigli kada nam ekonomija posluje maksimalno efikasno i to do te mjere da ne možemo proizvoditi više jednog dobra bez da smanjimo proizvodnju drugog dobra. Pri maksimalnoj efikasnosti resursi se ne rasipaju i radi se s punim kapacitetima. Može se poslovati unutar granice, granica se može dostići, ali ekonomija ne može nikada izaći izvan njenih okvira. Ekonomija zemlje može proizvoditi efikasno, ali da neefikasna bude alokacija dobara i da zbog toga ekonomija bude pomjerena unutar spomenute granice. Šire vidi u Samuelson, P. A., Nordhaus, W. D., Ekonomija, 19. izdanje, MATE, 2010., str. 9-12
[v] Ibid.,Pašalić, Ž.; Mrnjavac, Ž., str.394
[vi] O pravnoj regualtivi i instrumentima Europske unije vidi u Biailey, I., New environmental policy instruments in the European Union: politics, economics, and the implementation of the packaging waste directive, Ashgate, 2003.
[vii] Vidi Johnson, B.; Lundvall, B. A., Promoting innovation systems as a response to the globalising learning economy, Local Productive Clusters and Innovations Systems in Brazil: New industrial and technological policies, Rio de Janeiro, (2000.) http://www.ie.ufrj.br/gei/DocsBl1/Johnson%20e%20Lundvall.doc (02. 10. 2014.)
[viii] O „zero-waste“ konceptu ili konceptu „nula-otpada“ vidi u priručniku pod poveznicom: Nula otpada (10. 11. 2014.)
[ix] NAPOMENA: Članak je dio šireg članka objavljenog u časopisu Hrvatsko slovo br. 9/2014.
Pratite nas na Facebooku…