Dragi moji,
… kad vam netko postavi pitanje… koliko kapi znoja u kapi vina ima… misli roju pčela bile bi slične i svatko bi ukrao osmijeh „milujući“ znoj uživajući u vinu…

Ja kojemu sijede kose okružuju lice životom naborano sam svjedok vremena u kojem je litra znoja bila malo za kap vina…

Rođen i odrastao u kršu ko dijete morao sam učiti da volim kamen – pod kojim
često sakri se poskok – a isto tako ako prepoznaš pravi… i crna zemlja rodnica…

Nikada nisam vidio djeda odlazeć… ali njegov dolazak… uvijek poslije zalaza sunca – bila je moja radost uz otvoreni komin pokraj čađavih komaštra stajala je drvena bukara – sjećam se da je nitko ni blizu vodi nije smio primaknut… I jedan ožeg koji po potrebi zagrijan u vatri uronjen u bukaru „žvrljeći“ dade mi okus pitkosti… Djed onako gorostasan nakon dva gutljaja naslonivši se u njegovu… njegovim rukama „izdiljanu“ tronošcu… kako gornjim dijelom ruke mokre mu brkove obrisa…

… Kako je bilo Jure danas?

Uh Mile moja tvrda stina… Do podne sam drža macu popodne mašklin da mogu divlju lozu posadit…
Što više vrtača to više loza i tamo gdje sivilo kamena napravi mali vinograd… Započe put rađanja grožđu godine rada da bi jednoga dana u malom krtolu donio nekoliko čevuljaka mirisnog muškata… kojega i danas pri zatvorenu oku osjetim…

Od onog zelenog pupoljka na maci loze… do grožđa u veliku badnju dan tjedan mjesec „od jutra do sutra“ rađa onaj miris… one slike… onu radost gledajući najljepše „vješalice“ nadjenute na veliki krompir za božićnu radost ostavljene. Prođe vrijeme no djedovu odmoru ni vidik nije blizu…

I sad kad upitate…

Koliko kapi znoja u kapi vina ima a ja upitam njega…
Blago bi njegov osmjeh ozario drago mu lice… Ne bi mi rekao koliko nego me zagrlio duboko udahnuvši tiho rekao
… puno…

Vaš

Jure Brekalo