Yanis Varoufakis je suosnivač DiEM25 (Pokret za demokraciju u Europi), bivši ministar financija Grčke i autor nekoliko bestsellera. Njegovu originalnu kolumnu za Project  Syndicate možete pročitati OVDJE.

U tijeku je igra okrivljavanja zbog skoka cijena. Jesu li središnje banke printale previše novca predugo vremena i je li to glavni uzrok porasta inflacije? Je li to bila Kina, gdje se većina fizičke proizvodnje preselila prije nego što je pandemija zatvorila tu zemlju i poremetila globalne lance opskrbe? Je li to bila Rusija, čija je invazija na Ukrajinu odnijela velik dio globalne opskrbe plinom, naftom, žitaricama i gnojivima? Je li to bio neki prikriveni pomak od štednje prije pandemije na neograničenu fiskalnu velikodušnost?

Odgovor je onaj s kojim se ispitanici nikada ne susreću: sve navedeno i ništa od navedenog.

Velike ekonomske krize često odjekuju višestrukim objašnjenjima koja su sva točna, ali promašuju smisao. Kad se Wall Street 2008. srušio, potaknuvši globalnu Veliku recesiju, ponuđena su razna objašnjenja: regulatorno zauzimanje od strane financijera koji su zamijenili industrijalce u kapitalističkom poretku; kulturna sklonost prema rizičnim financijama; neuspjeh političara i ekonomista da naprave razliku između nove paradigme i masivnog balona; i druge teorije. Sve su bile valjane, ali nitko nije ulazio u srž stvari.

Dakle, što se zapravo događa? Moj odgovor: Pola stoljeća duga igra moći, koju su predvodile korporacije, Wall Street, vlade i središnje banke, pošla je jako po zlu. Kao rezultat toga, vlasti Zapada su sada suočene s nemogućim izborom: gurnuti konglomerate, pa čak i države u kaskadne bankrote, ili dopustiti da inflacija ostane nekontrolirana.

Već 50 godina američko gospodarstvo održava neto izvoz Europe, Japana, Južne Koreje, zatim Kine i drugih gospodarstava u nastajanju, dok je lavovski dio dobiti tih stranaca pohrlio na Wall Street u potrazi za većim prinosima. Na pozadini ovog tsunamija kapitala koji je krenuo u Ameriku, financijeri su gradili piramide privatnog novca (kao što su opcije i derivati) kako bi financirali korporacije koje su gradile globalni labirint luka, brodova, skladišta, skladišta, cesta i željeznica. Kada je slom 2008. spalio ove piramide, cijeli je financijski labirint globalnih točno-na-vrijeme lanaca opskrbe bio ugrožen.

Kako bi spasili ne samo bankare nego i sam labirint, središnji bankari su uskočili kako bi zamijenili piramide financijera javnim novcem. U međuvremenu, vlade su smanjivale javnu potrošnju, radna mjesta i usluge. Bio je to ništa drugo do raskošni socijalizam za kapital i oštra štednja za rad. Plaće su se smanjile, a cijene i profit stagnirali su, ali je cijena imovine koju su kupili bogati (a time i njihovo bogatstvo) naglo porasla. Tako su ulaganja (u odnosu na raspoloživu gotovinu) pala na povijesno najnižu razinu, kapacitet se smanjio, tržišna moć je procvjetala, a kapitalisti su postali i bogatiji i više oslonjeni na novac središnje banke nego ikad.

Bila je to nova igra moći. Tradicionalna borba između kapitala i rada za povećanje svojih udjela u ukupnom dohotku putem marži i povećanja plaća nastavila se, ali više nije bila izvor većine novog bogatstva.

Cijeli članak možete pročitati na: slobodnadalmacija.hr

Foto: Pixabay